Mesto kojim zna da protiče moja Leta

Dodirom svile me uspava moja Nott

— Autor tonka @ 12:17
Definicija rizika se sasvim suprotno tumači u krugu finansija od ovog životnog. A opet suština mu dođe na isto. Rizikuješ i dobiješ OR rizikuješ i sve izgubiš. I tako dok se držim za oguljenu metalnu šipku, raspale devetke od tramvaja i tresem se nad (navodno, tek rekonstruisanim) šinama autokomande, razmišljam o svom riziku... Jesam, nenormalno sam normalna na pravoj liniji monotonosti svakodnevnice!

Sumrak, nestaje i poslednji trag svetlosti i reče mi da čekam... :) a nisam ni čekala. Stigosmo u isto vreme, moje plave boje okupane u belo. Slušam savršenu dikciju on English language i divim se savršenstvu bez mane. Još mi i peva. Tako čulno i divno da vibracije krenu iz ušnih mi školjki i prođu kroz celo telo.

No, svesna sam da je kino i suviše daleko. Taj film neću gledati, iako je želja na zavidnom nivou. Dakle, rizik postoji, za sada na virtuelnom zidu mog interfejsa.

Eh, zaspala sam kao tek sveže okupana beba. Osećaj svile pri svakom dodiru i trag Hrimfaxijeve grive u noći.
Vratih snagu i volju da nastavim dalje. I poželim te opet moja Nott.


Ipak ću da rizikujem i zaronim, znam da nešto ima pod tom vodom!




Skrojila sam i poslednji deo svog kaputa, pa reših da "zapucam" ka golu

— Autor tonka @ 10:34
Sa teškom mukom podigoh gvožđem okovane makaze, lenjo provukoh palac kroz prsten istih, iznenadi me lakoća kojom ih otvori i jačina kojom presekoh i poslednje mesto gde je platno bilo jedan isti deo sebe, mene ili možda nje.... Na tom mestu su se naši životi vešto prepletali i ukrštali. Tu je moje detinjstvo umazano mlekom, plazmom i cipiripi kremom. Tu su detinje suze koje naivno čekaju zagrljaj majke, koja će doći sigurno kasnije, ali.... Doći će kasnije, a treba mi sada, jer šamari me mnogo bole. Obrazi mi gore i plašim je se. Mnogo je se plašim...
 (Dalje)

Kako se vadi oko?

— Autor tonka @ 00:54

Od danas ne želim više gledati život ovim mojim levim okom. Više ni ne želim da mi bude levo. Zbunilo me.... nekako sjebalo do dna. Dno dna moje leve strane boli, mnogo me boli. No, kako da isčupam oko a da me ne boli? Hajde, je li zna neko?

 

Danas me je slomilo, uzelo i poslednju nadu da svet mogu gledati istim pogledom. Kakva lepeza dvoličnosti? Kradeš moje prijatelje Šarlina?! Nestalo zaliha tvojih na policama lokalnih ispičutura? I još se usuđuješ da ga žališ! Savršenstvo od maminog sina kojem sam se ponizno klanjala sve ove godine, odjednom posta tvojih simpatija "lenor"... hahahhaha.... smešna si samo da znaš. Od muke mi se smeje! Podigla si me na stub srama sopstvenim ludilom i željom da zadovoljiš lične hirove i detinje nezrele želje. Bednice, rado bih te ljubila lazno onako isto kao što ti ljubiš mene. Ali, ja to ne umem.

Šarlino, ne slušaš ti mene! I dalje prosipaš svoje laži, ni svesna da ti tragove tek tako olako kupim. Sada znam da mi želiš zlo. Znam da moj uspeh ne možeš da podneseš. Ostavi me na miru. To je jedino što u ovim trenutcima želim od tebe. Budi bednica, budi to što jesi, jer takva si idealna...samo budi što dalje od mene!

Ja imam svoje nebo i pogled u nebo i srećna sam sa svojim nebom. Imam sebe i odraz u svemu, a ti, nažalost tvoju, vidiš sopstveni odraz samo u ogledalu. I što vidiš?


Konvergiram uporno i samosvesno ka cilju

— Autor tonka @ 10:22

Beskonačan niz ludila moje nasmejane duše danas dostiže ekstremum u strpljenju. Svesna sam da sam jedino tako mogla sve isterati do kraja. Znam da najgore tek dolazi, no nisam se dala. Bila sam strpljiva, prepredena i mudra.

 

Sredovečna plavuša za šalterom ljubičaste banke beše na početku ljubazna misleći da sam još jedna sa spiska platnog prometa Srbije... Jbgaa imala sam malo komplikovaniji i nesvakidašnji zahtev koji je njen računar, a ne njen mozak trebao obraditi. Iz tog razloga mi je čudno zašto se žena toliko cimala i nervirala. Ostala sam pribrana. Prva prepreka eliminisana. Uh, šta li me još čeka danas?


Crveno, stojim i čekam. Nailazi kreten sa kretenušom, koju treba da žalim što joj se ovaj prvi dernja na ulici??? Na trenutak se sažalih.... poželeh pesnicu Arnolda Schwarzzneggera i nogu Jean-Claude Van Damme-a. Kako bih ga naučila pameti. Bejah srećna kad ugledah zelenog čovečuljka da ne gledam više ovo dvoje. Spustam se dobro poznatom nizbrdicom.
Vetar u kosi, miris sveže pokošene trave i  trubači.... nekom se rodio sin. Srećni tata grli sve od reda, pa ni mene ne zaobilazi. :-)))


I drugi tata sa bebicom u kolicima. Pitam se gde su ove majke?! Hajd' znam za ovu prvu da je u porodilištu, ali...
No, nema veze. Dok ja mlatim sama sa sobom meni 25-ica ode, a ja moram da se faxujem do Dušanovca. Ma neću da smaram više. Sve u svemu poenta priče je strpljenje.

 

E sad, da se vratim onom mom nizu sreće, zadovljstva i ispunjenosti. Rekoh u naslovu da konvergira. Preostalo je još da dodam da sam od danas 100% sigurna da je moj niz monotono rastući i neograničen i da me baš baš briga za njegove konstatacije!!!


Maskarada

— Autor tonka @ 10:06

Javni poziv za sve one sa maskama i bez istih beše okačen na berzi srama. Ponosno pohrliše gladni i žedni sopstvene sreće i zadovoljstva, jer nisu umeli osetiti isto za svoga života. Pomislih da se poigram malo sa svojom srećom, zaigram u balskoj haljini srama, ukrašenoj crnom svilenom čipkom požude, sa sve korsetom koji mi istiha grudi steže.

Pokidah ponovo bisernu ogrlicu i pogazih reč nedorečenu! Savih se opet u svoje gnezdo. Otvorih moju crnu kutiju i uzeh još jednu ogrlicu. Ovog puta biseri nisu bili beli. Što li sam se danas obukla u crno? Vetar u kosi. Zvonim, ali niko ne otvara.... čujem cvrkut, okrećem se i spazim gnezdo. Majke nema, a oni tužno cvrkuću. Bilo ih je troje i svi su bili isti, identični. Pozvonila sam opet i vrata se otvoriše! Uh.... turn the page. beše mi lakše! Isterah djavola iz sebe.

 

Krenuh i ja na tu maskaradu, iako dobih upozorenje. Kako volim taj izazov; kako volim sebe što svesno zaigram opasne igre! Tamo sam i njega srela. Opasnost preti iz svakog mu pogleda upućenog mojoj silueti. Divno li mi grudni koš steže ovaj kaiš korseta, zar ne? Upoznah mu prvo masku, a potom vrlo brzo i njega. Vešt je moram priznati i dobro ume da zavodi. Ali, ništa i niko like moja balska crvena haljina ne ume da ostavi nevidljivi trag osećaja u beskraju. Otišla sam tačno pre ponoći, uz svoje obe mi staklene cipelice, svesna da prinčevi ne postoje, dok se po neka pepeljuga tu i tamo uvek nadje. Doduše samo u maskaradi ;-)


Čekam broj u hladu na +33

— Autor tonka @ 09:57

S lakoćom sam ja prelazila tu uzbrdicu stalno. I nisam se obazirala na šupljine oko sebe. Koračala sam hrabro, svojim onim dobro poznatim vojničkim stavom... Ma udarala sam samosvesnim galopom! Ne kažem da danas nisam. Jesam, ali nekako , mlako. I čekam taj dvocifreni broj u hladu.


Čekam... ali ga nema! Pitam se je li cela ona priča imala uvod?! Vraćam senke. Gledam u drvo. Osetih mu pogled čudan.
Bledo crne levis pantalone, bordo košulja i torba u stranu. Na prvi pogled totalno nebitan! Nije vredan jednog mog pogleda. Vraćam se opet i razmišljam. Nižem alternative, jednu za drugom. Stalno se iznova ispitujem. Da li grešim?! hm... Jesam li ja to osetila zrno zbunjenosti u svom zraku?


Toplo je i previše. Brojim stanice do one svoje, poslednje. Opet mu osećam pogled na svom obrazu. Znam, čistota obraza se ne sreće svaki dan na ulici, u prevozu.... Htedoh ga u jednom trenutku preseći pitanjem svoje slobode, no, totalno mi je nebitan, iako nosi košulju moje omiljene boje :-).


Vraćam se svom životu i svakodnevnici. Mojim pričama i slobodi.
Širim krila... a volim kad ostavim trag u zamahu svoga perja.


Powered by blog.co.yu